Dosada
Ne mogu da ne pišem o sebi.Nemoguće je.Ima me protkane,razvučene,kroz svaki red.Iskustva se prelivaju po pasusima.I,verovah,oduvek,da je svaki siže parafrazirano autorovo iskustvo nekoga.Ne ide ljudski um toliko i tako daleko.Nemoguće je.Ne vezuje čitaoca.
Ima me.I u ovim danima kada me nema.Kanim se.Unazad.Dugo.Teško mi je da se predam.Jer,bilo je momenata i kada sam se porađala nad belinom papira.I onih kada sam u noći krala sopstvene misli.I slagala ih.Da se zaboravu ne odaju.Nekada ne ide toliko lako.
Obgrlila me.Prvo sasvim zavodljivo.A potom poče da me steže.Okiva lancima koje povlači ponekad toliko da ne mogu da se pomerim.Nevoljna i u pokušaju.Njeno Veličasntvo Dosada.Sa kojom,kat-kad i Depresija stiže.Postaje stvarno teek kad imenom nazoveš,definišeš.Kod mene traje duže.I uzaludna su mi opiranja.
Sve je ovo kreacija nekih ranijih želja,kada bejah poslom prezatrpana,u jurnjavi za dahom i lelekom za malo vremena za sebe,za puku dokolicu i misli na paši.Čitam dosta o tome.Sada vremena imam na pretek.U njemu spoznah da mi je život promašen.Izračunah da nema smisao.Plašim se da šavovi polako pucaju.Ili činjenica da ostajem nema na pitanje kako sam.Najbanalnije.A toliki strah!?Možda ona spoznaja koja bi stvarna bila ako bih je imenom nazvala...Možda?
Ma koliko neprijatna,dozvolila mi je da uživam u sopstvenom društvu.Bez trunke griže savesti.Svesna da me prisustvo drugih,ponekada,opterećuje. Ne govori mi se.Ne objašnjava.Ne trpe mi se oni.Bol zbog nedostatka prvenca ne umem da objasnim.Ne želim,zapravo.Zašto bih ikada,ikome pojašnjavala sebe? Svoje postupke? To sam ja.I meni je sa sobom super.Ljudi i onako čuju samo ono šta žele.Ako te uopšte i čuju dok te slušaju.
Dani su isti.Smenjuju se,nekako bez reda.Pojam se gubi,lako.Tavanica,zidovi,nebo,upijaju moje poglede,svesni težine mojih misli.I kotrlja se vreme,slinavo se oteže u čekanju da se nešto promeni,desi.Moje je isto..sem onih kada mu ne spremam doručak za posao jer je vikend.Poput para koji je na samom početku ,počašćeni smo privilegijom celodnevnog izležavanja,bez trunke savesti da nas nešto čeka...prekinute sexom kada nam se prohte.I ne ispuštamo se.A moje nezadovoljstvo povremeno prerasta okvire realnog,normalnog.Buši nam mir.Rovari.Tlači.Zadirkuje.
I,trudim se da nađem smisao.Da obojim obavezom nekom.Unapred zadatim na početku nedelje.Dok imam osećaj da se polako gasim. I ništa mi ne vezuje pažnju.Prestravljena da bih se svugde osećala isto.
Danas me pita zašto sam nezadovoljna.I šta bih da menjam.I sam daje odgovor.Moje čuveno : " Sve ".
Možda je ovo prvi korak ka promeni? Rekla sam.Olakšala nagomilano.Iskrenošću ću vas vezati.Jer,ima toliko toga o čemu ćutim.Dugo.
Dosada mi dozvolila da u sebi uživam.I mnogo toga spoznam...