Eli
Dobro sam.Valjda.No,i dalje ćutim.
Plaši me osuda tvoja.Ne izostanak rzumevanja.Teško nas je shvatiti u različitim sferama.Samo ono,čuveno naše " Jesam ti rekla?! ".
Dobro sam.No,i dalje ćutim.Prija mi hladnoća iza bedema sopstvene tišine.Tu sam stalno sa tobom.Uz čašicu vodimo beskonačno duge razgovore ... o svemu ... koliko me tišti narušen mir...njihovo prisustvo ... ne ispuštam tok našeg razgovora ni dok se tuširam uživajući u drečavo narandžastim noktima na mojim stopalima...ni dok hodam...ni u najobičnijoj nabavci...Tu si.Naša nit nije,niti ikada može biti prekinuta.POsle toliko godina iskrenosti među nama...
I znam da me tešiš i sada,u ovoj tišini jecaja...iako fizički totalno sama,zrno maleno,neprimetno u uskovitlanom viru beznađa,osećam da si tu..i sve ono što ti danima prećutkujem,da ne bih narušavala tvoj sklad,prestravljena bujicom koja bi potekla samo ako bih otvorila usta...Lakše mi je da ne znaš.Ne boli bar!
A ja sam tako jebeno usamljena! To nije daljina.Više ni ne strepim postoji li iko da na to obrati pažnju i pruži mi ruku.Ušuškana u čauri.Pokušavam da sama do odgovora dođem.Ne želim da te remetim.Ne želim nikog.Moje nesigurnosti.Moje dileme.Moji izbori za koje ne pitah nikog.
Ali mi fali.U muku spoznajem koliko.Zato i pričam sa tobom.Uvek.I svugde.Da pobedim strah.Da se bezgrešno ismejem.
Imamo čega da se setimo.Imamo šta da prepričavamo dok smežurane od bora budemo sedele tamo negde... Ne znam da li bih se opet vratila da mogu?!I kome? I čemu?
Tebe bezuslovno čuvam.Iako ćutim.Jer obe smo umorne više.A one koje volimo,treba da čuvamo.Da nam traju.
Sedim u svom izboru.I ćutim.Ne mislim da sam pogrešila.Srcem sam birala.Okolnosti su se nametnule same.A obe smo one čudne sorte koje cenu sopstvenog mira ne biraju.Odavno svesne da ni zajedno,možda,ne bismo mogle.
I,opet nizovi slova...a ništa ti nisam rekla.Ali,dobro sam.I prija mi tišina.Odvukla sam se od ljudi.Komunikacije svakodneve.Čak i one svedene.Imam Tebe.Pričamo.Uvek.O svemu.Jer,razumemo se.I bez reči.
I ja te čuvam.Od sebe.Ponajviše.